Mjesec obrazovanja o sigurnosti hrane

U čast Nacionalni mjesec obrazovanja o sigurnosti hrane, imam naučenu priču za sve skrbnike djece.

Imam dvoje djece, sada imaju pet i sedam godina. U ljeto 2018. klinci i ja smo uživali u filmu i kokicama. Moj najmlađi, Forrest, počeo je grcati (kao što mala djeca ponekad rade) na kokice, ali ih je vrlo brzo iskašljao i činilo se da je dobro. Kasnije te večeri, čula sam vrlo tiho hripanje iz njegovih prsa. Na trenutak sam mislio na kokice, ali onda sam pomislio da je to možda samo početak prehlade. Premotajte nekoliko dana i zvuk zviždanja ostaje, ali nikakvi drugi simptomi nisu bili vidljivi. Nije imao temperaturu, curenje nosa ni kašalj. Činilo se da se igra i smije i jede isto kao i uvijek. I dalje nisam bila previše zabrinuta, ali misli su mi se vratile na onu večer kokica. Ugovorio sam termin kod liječnika za kasnije tog tjedna i odveo ga na pregled.

Zviždanje se nastavilo, ali bilo je vrlo tiho. Kad sam našeg sina odvela liječniku, jedva su išta čuli. Spomenuo sam davljenje uz kokice, ali u početku nisu mislili da je to to. Ured je napravio neke testove i nazvao me sljedeći dan da ga dovedem na tretman raspršivačem. Naši rasporedi nisu dopuštali termin za sljedeći dan pa smo čekali još nekoliko dana da ga dovedemo. Liječnik nije izgledao zabrinut zbog kašnjenja, a nismo ni mi. U ovom smo trenutku vjerojatno bili tjedan i pol od kokica i filmske večeri. Odveo sam ga u liječničku ordinaciju na tretman raspršivačem očekujući da ću ga ostaviti u vrtiću i vratiti se na posao nakon toga, ali dan nije prošao baš kako sam planirao.

Jako cijenim pedijatre koji se brinu o našem sinu. Kad smo došli na liječenje, ponovila sam priču drugom liječniku i spomenula da još uvijek čujem hripanje bez ikakvih drugih simptoma. Složila se da je to vrlo čudno i da joj ne leži. Nazvala je dječju bolnicu da se posavjetuje s njima i oni su predložili da ga dovedemo na pregled kod njihovog tima za ORL (uho, nos, grlo). No, da bi nas vidjeli, morali smo proći kroz hitnu pomoć.

Stigli smo u dječju bolnicu u Aurori nešto kasnije tog jutra i prijavili se na hitnu. Stao sam kući na putu do tamo da pokupim nekoliko stvari u slučaju da tamo završimo cijeli dan. Očekivali su nas, pa nije dugo trebalo da ga nekoliko medicinskih sestara i liječnika pregleda. Naravno, isprva nisu mogli čuti nikakvo zviždanje i, u ovom trenutku, počinjem misliti da je ovo velika galama za ništa. Tada je, konačno, jedan liječnik čuo nešto slabašno na lijevoj strani njegovih prsa. Ipak, činilo se da nitko u ovom trenutku nije bio previše zabrinut.

ORL tim je rekao da će mu staviti duvan u grlo kako bi bolje pogledao, ali su smatrali da je vrlo vjerojatno da neće pronaći ništa. Ovo je bila samo mjera opreza da se uvjerimo da ništa nije u redu. Operacija je zakazana za kasnije te večeri kako bi se ostavio razmak između njegovog posljednjeg obroka i kada će primiti anesteziju. ORL tim je vjerovao da će to biti brzo – unutra i izaći za oko 30-45 minuta. Nakon nekoliko sati s kirurškim timom, konačno su uspjeli ukloniti ljusku zrna kokica (mislim da se tako zove) iz Forrestovih pluća. Kirurg je rekao da je to najduži zahvat u kojem su ikad sudjelovali (osjetio sam malo uzbuđenja zbog toga s njihove strane, ali je to bila mala panika s moje strane).

Vratila sam se u sobu za oporavak kako bih držala svog malog čovjeka sljedećih nekoliko sati dok se ne probudi. Plakao je i cvilio i nije mogao otvoriti oči barem sat vremena. Ovo je bio jedini put da je ovaj mališan bio uzrujan tijekom našeg boravka u bolnici. Znam da ga je grlo boljelo i da je bio dezorijentiran. Bila sam sretna da je sve gotovo i da će on biti dobro. Kasnije te večeri potpuno se probudio i večerao sa mnom. Zamoljeni smo da ostanemo preko noći jer mu je pala razina kisika i htjeli su ga zadržati na promatranju kako bi osigurali da ne dobije infekciju budući da je ljuska od kokica tamo bila smještena gotovo dva tjedna. Sljedeći dan smo otpušteni bez incidenata i on se vratio na staro kao da se ništa nije dogodilo.

Teško je biti roditelj ili skrbnik djece. Stvarno se trudimo dati sve od sebe za ove male grumenčiće i ne uspijevamo uvijek. Najteži trenutak mi je bio kad sam morala izaći iz operacijske sale dok su ga stavljali pod anesteziju i čula sam kako vrišti "Mama". To sjećanje mi se urezalo u um i dalo mi je sasvim novu perspektivu o važnosti sigurnosti hrane. Imali smo sreće da je ovo bio mali incident u usporedbi s onim što je mogao biti. Bilo je nekoliko godina u kojima kokice nisu bile dopuštene u našem kućanstvu.

Naši liječnici ne preporučuju kokice, grožđe (čak ni narezano) ili orašaste plodove prije pete godine. Znam da bi se ovo moglo činiti ekstremnim, ali spomenuli su da prije ove dobi djeca nemaju zrelost refluksa usta koja je potrebna za sprječavanje gušenja. Čuvajte tu djecu i nemojte ih hraniti kokicama!