Stvaranje novih tradicija

To je sezona koju čekam cijelu godinu. Dok lišće opada s drveća i temperatura pada, ja sam jedan od rijetkih ljudi koje poznajem kojima stvarno ne smeta što je u 5:00 mrak. Naravno, borim se s promjenom vremena (kada ćemo se riješiti toga, usput?). No, sve su to znakovi da nam se bliže blagdani. Kao i mnogi, imam mnogo lijepih uspomena na praznike kao dijete. Uvijek sam se veselio što će cijela obitelj igrati Trivial Pursuit nakon večere za Dan zahvalnosti. Moj djed je uvijek znao svaki odgovor. U prosincu bih se borio s braćom za mjesto do prozora u tatinom autu dok bismo se vozili okolo i gledali u božićna svjetla. Proslavio sam Chanukah sa svojom obitelji i morao sam provesti Božić s dvoje mojih najboljih prijatelja iz djetinjstva. Uvijek je bilo čarobno vrijeme.

Sad kad sam starija i imam dvoje svoje djece, shvaćam da je čarolija blagdana proizašla iz onoga što smo učinio umjesto onoga što mi dobio. Naravno, volio sam svoju ljubičastu svjetlucavu stolicu na napuhavanje i svoj WaterBaby koliko i svako dijete. Ali, kada se osvrnem na blagdane, ne sjećam se darova, sjećam se običaja. A sada je moj red da započnem vlastitu blagdansku tradiciju sa svojom obitelji. Iako je pandemija proteklih nekoliko godina učinila malo težim, već smo počeli pronalaziti načine da čaroliju prenesemo našoj djeci. Moja proširena obitelj počela je raditi teme za Dan zahvalnosti prije nekog vremena, i to je bio hit! Prije nekoliko godina krenuli smo s temom pidžama i nikad se nismo osvrnuli! Moj muž, ja, a sada i moja djeca volimo birati svoje omiljene pidžame u kojima ćemo se udobno smjestiti i igrati s obitelji. I dalje se volimo voziti uokolo i gledati božićna svjetla, iako nisam sigurna uživamo li u tome više moja djeca ili suprug i ja. Već sam kupio našu odgovarajuću obiteljsku pidžamu Mickey Mouse i sakrio sam je za Badnjak. Uzbuđen sam što moj trogodišnjak prvi put pomaže mojoj mami i meni da napravimo latkes.

Imali smo nekoliko teških godina kao društvo. Biti roditelj male djece, usred globalne pandemije, donijelo je više izazova nego što sam ikad očekivao. Zato mislim da mi je važnije nego ikad stvoriti ove (nadam se) trajne tradicije za svoju obitelj. Moji dječaci imaju samo jednu i tri godine, pa je vjerojatnost da će se sjetiti ovih ranih praznika vrlo mala. Ali imat ću slike da im pokažem. zapamtit ću. Sjećat ću se odsjaja svjetla na njihovim licima zaprljanim o prozore dok prolazimo pored osvijetljenih kuća. Sjećat ću se hihotanja i klepetanja sićušnih otisaka stopala koji trče po kući dok se moji dečki igraju u odgovarajućim PJ-ima. Sjećat ću se ušuškavanja ispod deke dok gledamo “Grincha” po 183. put. Jer, za mene blagdani nisu ništa bez tradicije.