Nacionalni mjesec porodičnih skrbnika
Kada su u pitanju moji baka i deda po majci, imao sam veliku sreću. Otac moje majke je doživio 92 godine. A majka moje majke je još uvijek živa sa 97 godina. Većina ljudi ne može provesti toliko vremena sa svojim bakama i djedovima, a većina baka i djedova ne živi tako dugo. Ali, za moju baku, posljednjih nekoliko godina nije bilo lako. I zbog toga, nisu bili laki za moju mamu (koja se brinula o njoj puno radno vrijeme do prije nekoliko mjeseci) i za moju tetku Pat (koja je i dalje njena stalna negovateljica) . Dok sam im obojici vječno zahvalan što su godine svoje penzije posvetili kako bi moja baka ostala s njenom porodicom, želim odvojiti trenutak, u čast Mjeseca svijesti o porodičnim skrbnicima, da pričam o tome kako ponekad izgledaju najbolji i najlogičniji izbori vole pogrešnu stvar i mogu biti najteži izbori u našim životima.
Od ranih do sredine 90-ih moja baka je živjela lijep život. Uvijek sam govorio ljudima da osjećam da je čak iu njenoj starosti kvalitet njenog života bio dobar. Imala je nedeljnu igru penuckle, okupljala se jednom mesečno na ženskom ručku sa prijateljima, bila je deo kluba za heklanje i išla na misu nedeljom. Ponekad se činilo da je njen društveni život ispunjeniji od mog ili mojih rođaka koji su bili u našim 20-im i 30-im godinama. Ali, nažalost, stvari nisu mogle ostati tako zauvijek i u posljednjih nekoliko godina ona je krenula na gore. Moja baka je počela da ima problema da se seća stvari koje su se upravo desile, stalno je postavljala ista pitanja, pa je čak počela da radi stvari koje su bile opasne za nju ili druge. Bilo je trenutaka kada su se moja mama ili tetka Pat budile od moje bake koja je pokušavala da upali šporet i skuva večeru. Drugi put bi se pokušala okupati ili prošetati bez upotrebe hodalice i teško padala na pod od pločica.
Meni i mojoj sestričnoj, čija je majka moja tetka Pat, bilo je jasno da je teret njegovatelja uzimao pravi danak na njih. Prema Uprava za život u zajednici, istraživanja pokazuju da briga može imati značajan emocionalni, fizički i finansijski danak. Osobe koje se brinu o sebi mogu doživjeti stvari poput depresije, anksioznosti, stresa i pogoršanja vlastitog zdravlja. Iako moja mama i teta Pat imaju još troje braće i sestara, od kojih dvoje žive u neposrednoj blizini, nisu dobijali pomoć i podršku koja im je bila potrebna da brinu o svom fizičkom, emocionalnom i mentalnom zdravlju i istovremeno brinu o mojoj baki . Moja mama nikada nije imala pauzu za neko značajno vrijeme. Jedini “pauza” moje tetke bio je odlazak u kuću svoje kćeri (moje sestrične) da gleda svoja tri dječaka mlađa od tri godine. Nema puno pauze. I moja tetka se brinula o našem djedu prije njegove smrti. Putarina je postajala vrlo realna, vrlo brza. Trebala im je stručna pomoć, ali njihova braća i sestre nisu pristali na to.
Volio bih da imam sretan kraj da podijelim kako je moja porodica riješila ovaj problem. Moja mama, koja se suočila sa problemom sa mojim ujakom, preselila se u Kolorado da bi bila blizu mene i moje porodice. Iako mi je to dalo mir, znajući da moja majka više nije u toj situaciji, značilo je više brige za tetku nego ikada prije. Ipak, moje druge dvije tetke i jedan ujak ne bi pristali ni na kakvu značajniju pomoć. S obzirom na to da joj je ujak bio punomoćnik, nismo mogli puno učiniti. Činilo se da je jedna od mojih tetaka (koja ne živi u kući sa mojom bakom) dala obećanje njihovom ocu kada se bližio kraju svog života, da njihovu majku nikada neće smjestiti u ustanovu za starije osobe. Iz perspektive moje sestrične, mene, moje mame i moje tetke Pat, ovo obećanje više nije bilo realno i držanje moje bake kod kuće joj je zapravo činilo medvjeđu uslugu. Nije dobila negu koja joj je bila potrebna jer niko u mojoj porodici nije obučeni zdravstveni radnik. Kao dodatni izazov, moja tetka Pat, trenutno jedina osoba koja živi u kući s mojom bakom, je gluva. Mojoj tetki je bilo lako održati obećanje kada je mogla noću da ode kući u mir i tišinu, bez brige da bi njena ostarjela majka mogla upaliti šporet dok spava. Ali nije bilo pošteno prebaciti tu odgovornost na njene sestre koje su znale da je došlo vrijeme za sljedeću fazu staranja moje bake.
Pričam ovu priču kako bih istakao da je teret negovatelja stvaran, značajan i može biti zagušujući. Takođe treba istaći da iako sam izuzetno zahvalan onima koji su pomogli mojoj baki da održi život, u njenom voljenom domu i komšiluku toliko godina, ponekad biti kod kuće nije najbolja stvar. Dakle, dok pjevamo hvalu onima koji se žrtvuju da bi se brinuli za voljenu osobu, također želim da priznam da odabir traženja stručne pomoći nije manje plemenit izbor za one do kojih nam je stalo.