Mjesec obrazovanja o sigurnosti hrane

U čast Nacionalni mjesec edukacije o sigurnosti hrane, Imam naučenu priču za sve čuvare djece.

Imam dvoje djece, sada pet i sedam godina. U ljeto 2018. klinci i ja smo uživali u filmu i kokicama. Moj najmlađi, Forrest, počeo je da se grči (kao što mala djeca ponekad rade) na kokicama, ali ih je vrlo brzo iskašljao i izgledao je dobro. Kasnije te večeri, čuo sam veoma tihi zvižduk koji je dolazio iz njegovih grudi. Na trenutak sam mislio na kokice, ali onda sam pomislio da je to možda samo početak prehlade. Premotajte nekoliko dana naprijed i zvuk zviždanja ostaje, ali nikakvi drugi simptomi nisu bili očigledni. Nije imao temperaturu, curenje iz nosa ili kašalj. Činilo se da se igra i smeje i jede isto kao i uvek. I dalje nisam bio strašno zabrinut, ali misli su mi se vratile na tu noć kokica. Zakazala sam pregled kod doktora za kasnije te sedmice i odvela ga na pregled.

Zviždanje se nastavilo, ali je bilo veoma tiho. Kada sam odvela našeg sina kod doktora, jedva su ništa čuli. Spomenuo sam začepljivanje kokica, ali u početku nisu mislili da je to to. Kancelarija je izvršila neke testove i pozvala me sledećeg dana da ga dovedem na tretman nebulizatorom. Naši rasporedi nisu dozvoljavali termin za sljedeći dan pa smo čekali još nekoliko dana da ga dovedemo. Činilo se da doktorica nije bila zabrinuta zbog kašnjenja, a nismo ni mi. U ovom trenutku smo vjerovatno bili otprilike tjedan i po dana od večeri kokica i filma. Doveo sam ga u ordinaciju na tretman nebulizatorom očekujući da ću ga ostaviti u vrtiću i nakon toga vratiti na posao, ali dan nije prošao baš onako kako je planirano.

Veoma cijenim pedijatre koji brinu o našem sinu. Kada smo došli na tretman, ponovio sam priču drugom doktoru i spomenuo da još uvijek čujem piskanje bez drugih simptoma. Složila se da je to bilo vrlo čudno i da joj to nije dobro. Pozvala je Dječju bolnicu da se posavjetuje s njima i oni su predložili da ga dovedemo na pregled kod njihovog tima ORL (uho, nos, grlo). Međutim, da bi nas vidjeli, morali smo proći kroz hitnu pomoć.

Stigli smo u Dječiju bolnicu u Aurori nešto kasnije tog jutra i prijavili se u Hitnu. Svratio sam kući na putu da pokupim nekoliko stvari u slučaju da tamo završimo cijeli dan. Očekivali su nas, tako da nije trebalo dugo da ga nekoliko medicinskih sestara i doktora pregleda. Naravno, isprva nisu mogli čuti šištanje i, u ovom trenutku, počinjem da mislim da je ovo puno buke uzalud. Tada je, konačno, jedan doktor čuo nešto slabo na lijevoj strani grudi. Ipak, u ovom trenutku niko nije izgledao strašno zabrinut.

ORL tim je rekao da će mu staviti nišan u grlo kako bi ga bolje pregledao, ali su mislili da je velika vjerovatnoća da neće ništa pronaći. Ovo je bila samo mjera predostrožnosti da se osigura da ništa nije u redu. Operacija je zakazana za kasnije te večeri kako bi se ostavio razmak između njegovog posljednjeg obroka i vremena kada će dobiti anesteziju. ORL tim je vjerovao da će to biti brzo – ulazak i izlazak za otprilike 30-45 minuta. Nakon nekoliko sati sa hirurškim timom, konačno su uspjeli ukloniti ljusku jezgre kokica (mislim da se to tako zove) iz Forrestovih pluća. Hirurg je rekao da je to najduža procedura u kojoj su ikad sudjelovali (osjetio sam malo uzbuđenja zbog toga s njihove strane, ali je s moje strane bila mala panika).

Vratio sam se u sobu za oporavak da zadržim svog malog čovjeka sljedećih nekoliko sati dok se probudi. Plakao je i cvilio i nije mogao da otvori oči barem sat vremena. Ovo je bio jedini put da je ovaj mali čovjek bio uznemiren za vrijeme našeg boravka u bolnici. Znam da ga je bolelo grlo i da je bio dezorijentisan. Bio sam samo sretan što je sve gotovo i što će on biti dobro. Kasnije te večeri potpuno se probudio i večerao sa mnom. Zamoljeni smo da ostanemo preko noći jer su mu nivoi kiseonika pali i hteli su da ga zadrže na posmatranju i da se uvere da se ne zarazi pošto je kokica bila tamo smeštena skoro dve nedelje. Sutradan smo otpušteni bez incidenata, a on se vratio na staro kao da se ništa nije dogodilo.

Biti roditelj ili staratelj djece je teško. Zaista se trudimo da damo sve od sebe za ove male grumenčiće i ne uspevamo uvek. Najteži trenutak mi je bio kada sam morao da izađem iz operacione sale dok su ga stavljali u anesteziju i čuo sam ga kako viče "mama". To sjećanje se urezalo u moj um i dalo mi potpuno novu perspektivu o važnosti sigurnosti hrane. Imali smo sreće da je ovo bio mali incident u odnosu na ono što je moglo biti. Bilo je nekoliko godina kada kokice nisu bile dozvoljene u našem domaćinstvu.

Naši lekari nisu preporučili kokice, grožđe (čak i iseckane) ili orašaste plodove pre pete godine. Znam da ovo može izgledati ekstremno, ali su spomenuli da djeca prije ovog uzrasta nemaju zrelost za refluks geg koji je potreban da bi spriječili gušenje. Čuvajte te klince i ne hranite svoje mališane kokicama!