Tuga i mentalno zdravlje

Otac mog sina neočekivano je preminuo prije četiri godine; imao je 33 godine i godinu dana prije toga dijagnosticiran mu je posttraumatski stresni poremećaj, anksioznost i depresija. U trenutku njegove smrti moj sin je imao šest godina i ja sam mu slomila srce vijestima dok je moje razbijalo vidjevši njegov bol.

Uzrok smrti ostao je nepoznat nekoliko mjeseci. Nebrojen je broj poruka i pitanja koja sam dobio od nepoznatih ljudi o njegovoj smrti. Većina je pretpostavljala da je počinio samoubistvo. Jedna osoba mi je rekla da zaista žele znati njegov uzrok smrti, jer će im to zatvoriti. U tom trenutku bio sam u fazi ljutnje tuge i rekao sam toj osobi da mi njihovo zatvaranje ništa ne znači, jer sam sama imala sina za odgoj koji nikada ne bi mogao zatvoriti. Bila sam ljuta na sve jer sam mislila da je njihov gubitak veći od gubitka mog sina. Tko su oni mogli pomisliti da im je mjesto u Jimovom životu kad većina njih godinama nije razgovarala s njim! Bila sam ljuta.

U mojoj glavi nam se dogodila njegova smrt i niko se nije mogao povezati s našom boli. Osim što mogu. Porodice veterana i oni koji su voljenu osobu izgubili iz nepoznatih razloga tačno znaju kroz šta sam prolazio. U našem slučaju, porodice i prijatelji raspoređenih veterana. Raspoređeni vojnici doživljavaju visok nivo traume kada su poslani u ratne zone. Jim je bio u Afganistanu četiri godine.

Alan Bernhardt (2009) u Rising to the Challenge of Treating OEF / OIF veterana s istodobnim PTSP-om i zloupotrebom supstanci, Smith College Studije u socijalnom radu, utvrdio je da prema jednom istraživanju (Hoge et al., 2004), visok procenat vojnika vojske i marine koji su služili u Iraku i Afganistanu doživjeli su teške borbene traume. Na primjer, 95% marinaca i 89% vojnika vojske koji služe u Iraku doživjeli su napade ili zasjede, a 58% vojnika vojske koji su služili u Afganistanu to je doživjelo. Visok postotak za ove tri skupine također je doživio dolaznu artiljerijsku, raketnu ili minobacačku vatru (92%, 86%, odnosno 84%), vidio mrtva tijela ili ljudske ostatke (94%, 95%, odnosno 39%), ili je poznavao nekoga ozbiljno povređenog ili ubijenog (87%, 86%, odnosno 43%). Jim je uključen u ove statistike, iako je tražio liječenje u mjesecima prije smrti, možda je bilo malo prekasno.

Jednom su posljedice sahrane slegle prašinu i nakon mnogo protesta, moj sin i ja preselili smo se kod mojih roditelja. Prve godine ovo putovanje na posao postalo je naše najveće sredstvo komunikacije. Moj sin na zadnjem sjedištu, zalizane kose i svježih očiju, otvorio bi mu srce i otvorio svoja osjećanja. Ugledam njegovog oca kroz njegove oči i način na koji opisuje svoje osjećaje i tinjajući bočni osmijeh. James bi izlio srce usred gužve na autocesti Interstate 270. Uhvatio bih se za volan i suzdržao suze.

Mnogi ljudi su predložili da ga odvedem na savjetovanje, da bi iznenadna smrt njegovog oca veterana bila nešto sa čime bi se dijete zaista borilo. Bivši vojni drugovi predložili su da se pridružimo zagovaračkim grupama i povučemo se širom zemlje. Samo sam htio stići na vrijeme za njegovo školsko zvono u 8:45 i otići na posao. Željela sam ostati što normalnija. Nama je normalno bilo da idemo u školu i radimo svaki dan, a vikendom zabavna aktivnost. Ja sam držao Jamesa u istoj školi; bio je u vrtiću u vrijeme očeve smrti i nisam željela praviti previše promjena. Već smo se preselili u drugu kuću i to je za njega bila veća borba. James je odjednom imao pažnju ne samo mene, već i svojih baka i djedova i tetki.

Moja porodica i prijatelji postali su ogroman sistem podrške. Mogla sam računati da će je mama preuzeti kad god bih se osjećala preplavljena emocijama ili kad bih trebala pauzu. Najteži su bili dani kada bi se moj dobro odgojeni sin zafrkavao oko toga šta jesti ili kada se tuširati. Ponekad bi se ujutro probudio plačući iz snova o svom ocu. Tih bih dana oblačio hrabro lice, uzimao slobodan dan s posla i škole i dan provodio u razgovoru s njim i tješio ga. Jednog dana zatekla sam se zatvorena u svojoj sobi i plakala više nego bilo koje drugo vrijeme u životu. Zatim, bilo je dana kada nisam mogao ustati iz kreveta jer mi je tjeskoba govorila da bih, ako izađem kroz vrata, mogao umrijeti i da bi moj sin imao dva mrtva roditelja. Teško pokrivač depresije prekrio mi je tijelo i težina odgovornosti istovremeno me podigla. S vrućim čajem u ruci mama me izvukla iz kreveta i znala sam da je vrijeme da se obratim profesionalcu i počnem liječiti tugu.

Zahvalan sam što radim u saosećajnom, sigurnom okruženju, gde mogu biti iskren sa svojim kolegama o svom životu. Jednog dana za vrijeme ručka i učenja, zaobišli smo stol i podijelili mnoštvo životnih iskustava. Nakon što su podijelili moje, nekoliko ljudi mi se nakon toga obratilo i predložilo mi da se obratim našem programu pomoći zaposlenima. Ovaj program je bio vodilja kroz koju sam trebao proći. Omogućili su mom sinu terapijske seanse koje su nam pomogle da razvijemo komunikacijske alate koji će nam pomoći da se borimo sa tugom i brinemo o svom mentalnom zdravlju.

Ako vi, kolega ili voljena osoba prolazite kroz teška vremena s poteškoćama u mentalnom zdravlju, obratite se, govorite. Uvijek postoji neko voljan da vam pomogne u tome.