Sisters – The Ultimate Best Friends
Moja sestra, Jessi, je zaista jedan od najljepših ljudi (iznutra i izvana) koje poznajem. Ona je ljubazna, brižna, snažna, hrabra, šašava i izuzetno pametna. Uspjela je u svemu što je zacrtala i bila mi je uzor cijeli život. Da, da, znam, svi to govore o nekome u svojoj porodici, ali ja se tako iskreno osjećam.
Od malih nogu bili smo gotovo nerazdvojni. Moja sestra je dvije godine starija od mene, tako da smo uvijek imali slična interesovanja. Voljeli smo zajedno igrati Barbike, gledati crtane filmove, gnjaviti roditelje zajedno, imali smo zajedničke prijatelje, radove! Kao i svaka braća i sestre, naravno, išli smo jedno drugom na živce (i dalje to radimo s vremena na vrijeme), ali svaki put kada me je neko iz vrtića maltretirao, Jessi je uvijek bila tu da me odbrani i utješi. 1997. godine moji roditelji su se razveli i to je prvi pravi pritisak na našu vezu.
U vrijeme razvoda naših roditelja, Jessi je također počela pokazivati znakove mentalne bolesti. Imao sam samo 8 godina, nisam imao pojma da joj se to dešava ili šta se zaista dešava. Nastavio sam da imam odnos sa njom kao i uvek, osim što smo sada delili spavaću sobu u kući mog oca, što je dovelo do novih svađa. Moj tata i sestra su također imali turbulentnu vezu, s mojom sestrom u predtinejdžerskoj fazi prkosa, a moj tata je imao problema sa upravljanjem bijesom i nije bio podrška/nevjernik u probleme mentalnog zdravlja. Neprestano su se svađali kada smo bili u njegovoj kući. Kada bi moj tata pio i vikao, Jessi i ja bismo jedno drugom pružale udobnost i sigurnost. Jednog dana je došlo do groznice i ona se za stalno preselila kod moje mame. Našao sam se kao jedinac dok sam bio kod tate.
Kada smo bili tinejdžeri, moja sestra je počela da me gura. Dijagnosticiran joj je bipolarni poremećaj i radije je provodila vrijeme u svojoj sobi. Osjećala sam se isključeno i sve više kao jedino dijete. Godine 2005. izgubili smo našeg bliskog rođaka zbog samoubistva, a ja sam skoro izgubio i Jessi zbog toga. Ostala je u ustanovi, kako se činilo, godinama. Kada je konačno dobila dozvolu da dođe kući, čvrsto sam je zagrlio; čvršće nego što sam ikad zagrlio nekoga prije ili možda poslije. Do tog trenutka nisam znao koliko je njeno psihičko stanje bilo loše i kroz koja je iskušenja i nevolje prolazila sama. Udaljili smo se, ali nisam dozvolio da nastavimo tim putem.
Od tada smo bliži od većine sestara koje znam. Naša veza je bila jaka, i mi smo i metaforički i bukvalno spasili jedni drugima živote. Ona je moj pouzdanik, jedna od mojih stijena, moj plus jedan, kuma mojoj djeci i dio samog tkiva mog bića.
Moja sestra je moj najbolji prijatelj. Redovno imamo sestrinske večeri, imamo iste tetovaže (Anna i Elsa iz Frozen-a. Njihova veza u prvom filmu je užasno slična našoj), živimo pet minuta udaljeni jedno od drugog, sinovi su nam tri mjeseca razlike u godinama, i dovraga, čak imamo skoro isti recept za naočare! Jednom smo zamenili lice i moja nećakinja (ćerka moje sestre) nije mogla da razlikuje. Uvijek se šalim s njom da nam je suđeno da budemo blizanci, eto koliko smo bliski. Ne mogu zamisliti svoj život bez sestre.
Trenutno sam trudna sa svojim drugim djetetom, djevojčicom. Presla sam što će moj dvoipogodišnji sin uskoro imati svoju sestru s kojom će odrastati. Sanjam da će moći dijeliti istu ljubav i povezanost kao moja sestra i ja. Sanjam da se oni neće suočiti sa istim teškoćama kao mi. Sanjam da će moći da oforme neraskidivu bratsku vezu i da uvek budu tu jedno za drugo.