Porodice očuha su nešto za slavlje

Dok sam odrastala, nikad nisam razmišljala o riječi „porodica očuha“. Veći dio svog djetinjstva proveo sam u domaćinstvu sa dva roditelja. Ali život se izmjenjuje, a mi ne vidimo da dolazi i riječ “porodica” je na kraju imala veliki utjecaj na moj život, jer sam ga doživljavao iz dva različita gledišta.

Moje prvo iskustvo sa očuhom došlo je sa mnom na dječjoj strani, kada sam stekao maćehu. Sada imam biološku majku koja je u velikoj meri deo mog života i koju smatram od poverenja. Ali to nije značilo da je uloga moje maćehe u mom životu bila autsajdera ili da mi nije potrebna druga majka. Moj odnos sa maćehom je takođe bio poseban i značajan, nešto što mislim da neki ljudi ne očekuju ili stvarno ne razumeju.

Kada sam prvi put upoznao svoju buduću maćehu, Julie, bio sam u ranim dvadesetim godinama, tako da stereotipni bijes ili ogorčenost nisu bili stvarno primjenjivi. Odavno sam želeo da moji roditelji budu zajedno i nije bilo kao da me ona disciplinuje ili živi sa mnom. Bilo je čudno da moj tata ima djevojku, ali ja sam bio sretan zbog njih. Dakle, kada je moj tata zaprosio nekoliko godina kasnije, prihvatio sam i bio sam zadovoljan. Nisam očekivao kako će se moja maćeha ubiti u moje srce, uprkos mojim godinama kada je naša veza počela.

U svojim srednjim dvadesetim, odlučio sam da prihvatim posao u Denveru. U to vrijeme, Julie je dijagnosticiran rak i on se širio. Bila je faza 20. Ona i moj tata su živjeli u Evergreenu pa sam znao da će mi ovaj potez omogućiti da provodim vrijeme s njom i pomažem kad god mogu. Živjela sam s njima u Evergreenu neko vrijeme dok sam tražila stan. Julie nije baš vjerovala u “step” etikete. Tretirala me je isto kao i njeno troje biološke djece. Kada me je predstavila, rekla bi „ovo je naša ćerka, Sara“. Govorila mi je da me voli svaki put kada bih je vidio ili razgovarao s njom, i brinula se o meni kao što bi to učinila majka. Kada je Julie vidjela da se porub moje suknje odmotava, sašila ga je. Kada se moj alarm za posao oglasio u 4:2 ujutro, probudio sam se od zvuka tajmera aparata za kafu koji je kliknuo da napravim svježe skuvanu kafu. Popodne sam došao kući na topli ručak koji je već bio na stolu. Nikada nisam tražio ništa od ovih stvari, mogao sam se u potpunosti brinuti za sebe. Učinila je to jer me je voljela.

Mogao sam provesti nekoliko godina praznika, večera, posjeta i posebnih prilika sa Julie prije nego što je njen rak postao previše loš. Jednog ljetnog dana sjedio sam u sobi u bolnici sa članovima njene porodice dok smo je gledali kako izmiče. Kada je većina njene porodice otišla na ručak, držao sam je za ruku dok se borila i rekao joj da je volim dok je zadnji put uzdahnula. Nikada neću biti isti nakon što sam je izgubio, i nikada neću zaboraviti kako je dotakla moj život. Volela me je na način na koji nikada nije morala, nikada se nije očekivalo. I na neki način, to je značilo više od ljubavi koju daje biološki roditelj.

Samo godinu dana kasnije, otišla sam na prvi sastanak sa muškarcem koji će na kraju postati moj muž. Uz pljeskavice i pivo saznao sam da je razveden i da je otac dva dječaka. Moja prva sklonost bila je da se zapitam mogu li to podnijeti. Tada sam se sjetio kako bi koncept maćehe i očuhske porodice mogao biti divan. Razmišljao sam o Julie i kako me je prihvatila u svoju porodicu, svoj život i svoje srce. Znala sam da mi se sviđa ovaj čovjek, iako sam ga poznavala samo nekoliko sati, i znala sam da je vrijedan navigacije ovim. Kada sam upoznala njegove sinove, i oni su se zabili u moje srce na način koji nisam očekivao.

Ova druga strana dinamike očuhske porodice bila je malo složenija. Kao prvo, ova djeca su bila mnogo mlađa od mene kada sam postao pastorak. Ali bilo je i teško živjeti s njima i znati kako se ponašati. Da ne spominjem, pandemija COVID-19 je došla ubrzo nakon što sam se uselio, tako da sam ja radio kod kuće, a oni su išli u školu kod kuće, a niko od nas nije išao nigdje drugdje…nikad. U početku nisam želio da pređem, ali nisam htio da me cijeli hodaju. Nisam želeo da se mešam u stvari koje me se ne tiču, ali isto tako nisam želeo da izgledam kao da me nije briga. Hteo sam da im dam prioritet i naš odnos. Lagao bih kada bih rekao da nema bolova u rastu. Trebalo mi je neko vrijeme da pronađem svoje mjesto, svoju ulogu i nivo udobnosti. Ali sada mi je drago reći da se moji posinci i ja duboko volimo i brinemo jedno o drugom. Mislim da i mene poštuju.

Istorijski gledano, knjige priča nisu bile ljubazne prema maćehi; ne morate tražiti dalje od Disneyja. Baš sam neki dan gledao “Američke horor priče” epizoda pod nazivom “Facelift” u kojoj je maćeha, koja je bila bliska sa svojom pastorkom, počela da postaje “zla” i iznosi tvrdnje poput “ona nije moja prava ćerka!” Priča je završila tako što je ćerka saznala da se njena "prava majka" brine o njoj više nego što je njena maćeha ikada. Odmahujem glavom kada vidim ove stvari jer ne vjerujem da svijet uvijek razumije koliko očuhska porodica može značiti. Kada sam u razgovoru naveo svoju maćehu, često sam se susreo sa komentarima „da li je mrziš?“ ili "da li je istih godina kao i ti?" Sjećam se da sam jedne godine spomenuo bivšoj koleginici da je Majčin dan veliki praznik za mene jer slavim tri žene – baku, mamu i maćehu. Odgovor je bio "zašto bi svojoj maćehi kupio poklon?" Kada je Julie umrla, rekao sam svom bivšem poslu da ću morati da uzmem slobodno i bio sam obeshrabren kada je odgovor iz HR-a bio: „Oh, ona je samo tvoja maćeha? Onda imate samo 2 dana.” S vremena na vrijeme vidim to sa svojom pastorkom, jer neki ljudi ne razumiju baš moju želju da se prema njima ponašam kao prema svojoj porodici ili ne shvaćaju moju ljubav i posvećenost njima. Ono što taj "korak" naslov ne govori je duboka, značajna veza koju možete imati sa roditeljskom figurom ili djetetom u svom životu, a to nije biološka. Razumijemo to u usvojiteljskim porodicama, ali nekako ne uvijek u pastoralnim porodicama.

Dok obilježavamo Nacionalni dan očuhove, želio bih reći da su me moje uloge u očuhima promijenile na mnogo pozitivnih načina, omogućile su mi da uvidim koliko ljubav može biti bezgranična i koliko možete cijeniti osobu koja možda nije bila postoji od početka, ali isto tako stoji pored vas. Sve što ikada želim je da budem dobra maćeha kao Julie. Osećam da nikada neću moći da joj se doraslim, ali pokušavam svaki dan da nateram svoje posinke da osete onu vrstu značajne ljubavi koju sam osećao od nje. Želim da shvate da sam ja njih izabrao i nastaviću da ih biram za svoju porodicu do kraja života. Uključen sam u njihov svakodnevni život. Ja, zajedno sa njihovim biološkim roditeljima, spremam im školske ručkove, ostavljam ih ujutro, grlim ih i ljubim i duboko ih volim. Znaju da mogu doći kod mene po pomoć sa ogrebanim kolenima, kada im je potrebna utjeha i kada žele da neko vidi nešto sjajno što su postigli. Želim da znaju koliko mi znače i da je način na koji su mi otvorili svoja srca nešto što nikada ne mogu uzeti zdravo za gotovo. Kada mi pritrče da mi kažu da me vole ili me zamole da ih ušuškam noću, ne mogu a da ne pomislim koliko sam srećna u životu što ih imam za pastorke. Ovdje sam da kažem svima koji nemaju iskustva sa očuhom, da su i oni prave porodice i da je ljubav u njima jednako moćna. I nadam se kako vrijeme odmiče, naše društvo može postati malo bolje u njihovoj izgradnji, umjesto da ih umanjuje, i podstiče njihov rast i dodatnu "bonus" ljubav koju nam donose.